Klasični 250 mm Dobson, kako je izgledao nedugo nakon završetka, polovicom 2025. godine. Zrcalo je otvora 250 mm i žarišne daljine 3014 mm. Počeo sam ga graditi 2024., ali je njegova priča znatno starija. Sve je započelo još 90tih godina prošlog stoljeća, kada sam kao znanstvenik proveo nekoliko godina u Njemačkoj. Jedan od kolega sa kojima sam se puno družio našao je posao u Schottu, i kako je znao za moj hobi, donirao je jednu hrgu zerodura! Po prići, disk promjera 254 mm i debljine oko 120 mm bio je izrezan iz neuspjelog 8 m zrcala. Možda i istina jer je na jednoj strani imao ispoliranu plohu polumjera zakrivljenosti od oko 20tak metara...
Nažalost, nisam znao kako ga iskoristiti, zbog njegove velike debljine i težine vezane uz nju. Tako je godinama služio kao podloga za pehar koji sam osvojio na prvom Messierovom maratonu!
Logično rješenje bilo je naravno prerezati ga na dva ili tri tanja diska, ali dovoljno velike dijamantne pile kod nas imaju samo kamenoresci, a nisam se usudio povjeriti im taj disk. Kako sam u međuvremenu dobio i tanji disk od 310 mm (vidi tekst o 310 mm Dobsonu) nisam baš imao ni potrebu za time.
No nakon što mi je taj veliki Dobson godinama stajao složem u podrumu, jer ga zbog prilično velike težine nisam baš volio iznositi i sastavljati, počeo sam ponovno razmišljati o 254 mm disku zerodura. U međuvrenu sam si sastavio i primitivnu mašinu za brušenje pa sam odlučio pokušati rezanje žicom. Kod te metode žica impregnirana dijamantima (naravno, nisam je mogao nabaviti) ili brusnim prahom brzo prelazi preko komada koji se reže. Proces je spor, ali kako sam imao mašinu, mogao sam ga prepustiti njoj.
Rezanje, V1: zerodur disk leži na vratilu mašine za brušenje koja ga okreće (kod mene oko 50 okreta u minuti). Crni metalni okvir drži nategnutu žicu koja struže po disku. Okvir je na desnoj strani nataknut na osovinu oko koje se može okretati, a opruga čiji dio se vidi lijevo od diska vuče okvir prema disku. Operater (ja) mora stalno dodavati karborundum, da bi žica zarezivala staklo. Koristio sam najgrublji karborundum koji sam imao, gruboće 70-90. Žica je željezna, pocinčana (ne mora biti, ali takvu sam imao) debljine oko 1 mm. Ovako to izgleda "uživo":
Fino, u ideji super funkcionira. Međutim, žica se vrlo brzo troši, i morao sam je mijenjati svakih desetak minuta, nekad i češće. Problem je u tome da uvijek isti dio žice struže po staklu i tako se brzo potroši. Kod profi uređaja te vrste žica je spojena u petlju i velikom brzinom prelazi preko materijala koji reže, trošenje se tako rasporedi na cijelu dužinu žice pa je znatno manje. Pogotovo ako je žica obložena dijamantnom prašinom, onda traje jako dugo.
Rezanje, V2: Umjesto žice stavio sam list stare pile, zube sam obrusio brusilicom. To sad izdrži puno duže, a kad se potroši jednostavno stavim drugi list, imam ih sasvim dovoljno. Iz obijesti sam ispod dodao i žicu da bar malo ubrzam postupak, jer sam "ciglu" odlučio prepiliti u tri diska. Inaće, bilo kakva metalna traka širine nekoliko centimetara može poslužiti umjesto lista pile. Samo uzmite što vam je pri ruci, bitno je jedino da debljina lista bude uvijek ista.
Dio kolekcije (oko 1/4) potrošenih listova pile. Nakon snimanja uz počasti su prebačene u kantu za recikliranje metala.
Slijedeća greška. I list pile trebalo je napeti, ja nisam, pa je "plesao" i rez nije išao sasvim okomito na obod diska. Svejedno, nakon puuno vremena dobio sam svoje diskove. Pitate se koliko? Pa, oko 150 sati za svaki disk...
Izrezani disk koji će postati zrcalo dobsona. Jedna strana je oko 3 mm udubljena (gore) druga otprilike isto toliko ispupčena (dolje)
Ispupčenu strana diska trebalo je poravnati. Ručno je išlo jako sporo, pa sam ubrzao postupak vrlo grubom metodom: u stupnu bušilicu sam stavio dijamantnu brusnu ploču za kamen. Ona inače ide u kutnu brusilicu, ali ju je tada jako teško kontrolirati i opasnost da se staklo polomi ili jako ošteti je velika. Brzina stupne brusilice znanto je manja (1000 o/min prema oko 12 000 kod kutne brusilice), a uz to je stupna brusilica znatno stabilnija. Vrlo je bitno da disk leži na nečem mekanom (komad linoleuma ovdje) i da vrlo polagano i s osječajem spuštate brusnu ploču. Prozirna ploča (plastika) služi za zaštitu od prašine, svejedno treba nositi dobru masku za disanje. Ovako "poravnata" ploha prilično je gruba, pa se ručnim brušenjem mora skinuti zadnji milimetar stakla, ali svejedno je išlo puno brže.
Ravnanje plohe dovršeno je standardnim ručnim brušenjem. Za udubljenu plohu izlio sam betonski alat na koji sam nalijepio staklene pločice i njime izbrusio zrcalo. Tu je udubina nastala prilikom rezanja podosta ubrzala postupak brušenja!
Disk za vrijeme poliranja. Zadnja strana diska bila je ispolirana jer mi je služila kao jedna od tri plohe za izradu referentnog ravnog zrcala (do sada nije uspjelo!) pa sam na nju nalijepio samoljepivu tapetu. Zelenkasta boja diska dolazi od te tapete.
Zrcalo na ploči za testiranje Foucaltovim uređajem, sa Couderovom maskom sa 6 zona ispred njega.
Moj Foucaltov uređaj građen je oko x-y držača stakalaca od nekog starog mikroskopa. Ima mjerne skale sa nonijusom pa se može očitati desetinka milimetra, sasvim dovoljno. Ovaj me uređaj, uz povremena mala dotjerivanja (recimo zamjena žaruljice LED diodom) služi već tridesetak godina, a njime je testirano i zrcalo sadašnjeg metarskog teleskopa u Višnjanu. Potenciometar u lijevom donjem uglu slike služi za regulaciju svjetline diode, a spojen je u seriju sa zaštitnim otpornikom koji ogranićava maksimalnu struju diode. Koliki je? Nekoliko stotina oma, odredi se pokusom (ako dioda "rikne" premali je!) jer prodavači o tehničkim specifkacijama LED dioda koje prodaju u pravilu pojma nemaju, znaju samo da su bijele i koliko lumena mogu dati. Aahhh...
Primjer tzv. fokograma, kako ga se vidi kod Foucaltovog testa (maska nije na zrcalu). Sjene dlaćica i prašine dolaze od nečistoća na objektivu fotoaparata, veliki crni pravokutnik gori komad je kartona koji pokriva lještavu maticu jednog od tri držača zrcaka. Sitne neravnine na zrcalu vjerovatno su ostaci nečistoća zaostalih od poliranja, kod testiranja ne ribam zrcalo baš temeljito, jer se testiranje često ponavlja a prevlika revnost u čišćenju povečava mogućnost ogrebotina i sl. Tek kad je zrcalo dovršeno, ide temeljito čišćenje.
Paralelno sa korekcijama zrcala počeo sam raditi na konstrukciji samog teleskopa. Tubus je jednostavna pravokutna konstrukcija od hrastovih letvica (oko 25x25 mm i nisu baš bile sasvim ravne) koje su na krajevima spojene ljepilom i vijcima za dodatnu čvrstoću. Tubus postaje stabilan tek kad je sasvim dovršen! Gornji dio budućeg teleskopa je naprijed, ploča koja će nositi zrcalo otraga.
Dijelovi nosača zrcala. Zrcalo će ležati na drvenom disku (komad 20 mm debele šerploće) u kojem su upuštene rupe za vijke za kolimaciju (M10). Velike podložne pločice dolaze na krajeve opruga, manje ispod krilnih matica kojima se zrcalo justira.
Ovako to izgleda kad je sve sastavljeno. Zrcalo leži na sloju tanke pjenaste plastike (deblja podloga za laminat, ostatak naravno) a na mjestu ga drže tri plastična kutnika. Oni su dovoljno elastični da ne deformiraju zrcalo, svejedno njihove vijke treba samo malo pritegnuti. Umjesto plastičnih mogu se koristiti i metalni kutnici, gotovi ili savijeni od trake metala, svejedno. U svim slučajevima, s unutarnje strane kutnika /prema zrcalu) je komadić filca ili sličnog mekanog materijala.
Ispod same noseče ploče su 4 drvene nogice na kojima tubus može stajati a da se ne dotaknu (i pomaknu) vijci za justiranje koji vire iz dna ploče.
Provjera funkcije nosača zrcala u još nedovršenom tubusu. Kao i kod mnogih drugih slika kamera je naravno pogrešno izoštrila na sliku reflektiranu u zrcalu, a ne na ono što je trebalo, a ja to nisam primijetio. Zrcalo je još neposrebreno.
Na drugoj strani tubusa široka ploča od 6 mm šperploče nosi fokuser i jednu nogicu nosača sekundarnog. Radi se o starom 2" crayford fokuseru sa hodom od oko 50 mm.
Radi smanjenja savijanja na šperploču su sa donje strane zalijepljene hrastove letvice, presjeka oko 8x12 mm, ostatak nekog sasvim drugog projekta.... Rupa desno od fokusera je prihvat za nosač sekundarnog. Sve je na kraju obojeno crnom bojom.
Na preostale tri stranice tubusa montirane su uže ploče od šperploče čija funkcija je prihvat nosača sekundarnog zrcala. I one su sa donje strane pojačane letvicama i doprinose ukručenju cijelog tubusa.
Dovršeni nosač sekundarnog, tzv. "pauk". Disk u sredini nosi držač sekundarnog i posjeduje tri vijka za njegovo justiranje. Disk sam istokario iz aluminija i onda ručnom pilom izradio utore za prihvat metalnih traka koje čine sam "pauk". Na vanjskim krajevima traka su držači od pravokutnog aluminija u koje su navinuti vijci (bez glave, izrezani iz navojne šipke) koji vežu cijelu konstrukciju na tubus teleskopa.
Trake nosača izrađene su, zamislite samo, od starih listova pila za metal. Toliko ih uništavam da imam ogromnu zalihu! I ovdje su im zubi uklonjeni brušenjem, a listovi su obojeni crnom bojom.
Nosač sekundarnog na svojem mjestu, zajedno sa tri vijka za justiranje (M4, ovdje imbus, ali vrsta glave nije bitna). Primijetite i metalne kutnike koji dodatno učvršćuju gornji kraj tubusa.
Testno sastavljanje gornjeg dijela teleskopa, sa sekundarnim zrcalom na svojem mjestu. Sekundarno zrcalo je uz pomoć 4 metalne capice (6 mm široke trake izrezane iz 1 mm aluminijskog lima i savinute na kraju koji drži sekundarno) prihvačeno na nosač izrađen od plastike i ručno odrezan pod 45 stupnjeva (više-manje, manje greške poprave vijci za justiranje). Na zadnjoj strani je u sredini rupa sa navojem M6 u koju ulazi vijak koji prolazi kroz disk pauka. Ispod glave vijka (uz velike podložne pločice) je opruga koja privlači nosač sekundarnog prema vijcima za justiranje. Vijak je M6. Zatezanjem ili otpušanjem tog vijka regulira se sila kojom opruga vuče nosač sekundarnog, a vijcima za justiranje može se, uz samo justiranje, unutar 5-6 mm podesiti i položaj sekundarnog na osi tubusa (od ili prema primarnom zrcalu). Mala os sekundarng zrcala je 50 mm, taman dovoljno.
Pogled na nosač sekundarnog sa strane. Bočne ploćice aluminija samo pridržavaju sekundarno na njegovom mjestu, a gornja i donja su na kraju savinute i spriječavaju da zrcalo ispadne iz nosača. Da vijci za justiranje ne bi oštećivali meku plastiku, pod njih je podmetnuta pločica ručno izrezana iz 1 mm debelog aluminijskog lima.
Pogled na nosač sekundarnog odozgo. Vide se dva vijka za justiranje (navoj je u disku koji ih nos), treći je skriven iza središnjeg vijka. Središnji vijak sa oprugom, prolazi kroz rupu u disku. Ta rupa treba biti oko 1 mm veća od promjera vijka da bi justiranje bilo moguće. Opruga privlaći nosač sekundarnog prema vijcima za justiranje i omogućava pomake nosaća sekundarnog koji nastaju priliko justiranja.
Što računom, što probama sa svim optičkim komponentama (ne zaboraviti okular i tražilo, makar ih samo provizorno stavili na mjesto gdje će kasnije biti) odredi se težište tubusa. Kroz njega mora prolaziti horizontalna os oko koje će se tubus okretati, odn. usmjeravati po visini. Na tom je mjestu tubus ojačan pločama od jačeg laminata (debelima oko 10 mm), širokima 12 cm, a nakon toga je donji dio zatvoren lesonitom (3,5 mm, skinut sa starog namještaja, kasnije dobro premazan lakom za čamce, te crnom bojom iznutra). Tako se dobije kutija koja štiti zrcalo i istovremeno ukručuje donji dio tubusa, a na nasuprotne ploče laminata kasnije će doći ležaji visine dobson montaže.
Lesonit, pogotovo već korišten, nije baš kvalitetan paterijal. Ja sam ga koritio jer sam ga imao na zalihi pa me ništa nije koštao. Morate li ga kupiti, prepručam da rađe uzmete ploče medijapana iste debljine. To je moderniji i kvalitetniji materijal a nije znatno skuplji.
Inspektor kontrole kvalitete zadovoljan je izrađenim tubusom, teleskop se dakle može dovršiti. Naravno, kad se gospodin naspava!
Donja kutija, koja je ujedno i alt-az montaža teleskopa, u nastajanju. Prvo sam na ploču lesonita (gruba strana unutra) po rubovima zalijepio 2x2 cm drvene letvice. Na gornjoj strani, gdje ću kasnije izrezati dio kružnice za za visinsku os, stavljena je 8 cm široka ploča izrezana od stare panel-ploče iste debljine. Cigle, dio moje slavne kolekcije olovnih i željeznih relikata iz nekog davnog doba, služe kao utezi i drže sve skupa lijepo pritisnutim i ravnim. Sve se odvija na podu podruma koji je dovoljno ravan za ovakvu visokotehnološku proceduru. Ovo će biti jedna od dvije bočne stranice kutije, koje će na svojoj gornjoj strani nositi polukružne ležaje visine.
Slijedeći dan, kad se ljepilo pod letvicama dobro posušilo, unutrašnjost stranice cijela je dobro namazana ljepilom.
Nakon toga, cijela unutrašnjost ispunjena je stiroporom debljine 2 cm.
Sad je i s gornje strane došao sloj ljepila i na njega druga ploča lesonita.
Sve je opet dobro pritisnuto ciglama i ostavljeno preko noći da se osuši.
Na sličan način izrađena je i donja ploča kutije. Kako je ona ujedno ležaj za okretanje po azimutu, pojačana je u sredini, po dijagonalama i na dva nasuprotna ruba na kojima se kasnije vijcima pričvršćuju bočne stranice. Preostali prazni prostori i ovdje su ispunjeni stiroporom, i sve je zalijepljeno kao i kod bočnih stranica. Na karaju je na njenu donju stranu zalijepljen komad ultrapasa koji čini gornju stranu ležaja oko kojeg se teleskop okreće po azimutu. Donju stranu ležaja čine tri pločice teflona zalijepljene na nogice na kojima sve stoji na podu.
Zadnja strana kutije izrađena je od komada OSB ploče debele 18 mm. Pri vrhu je izrezana rupa koja olakšava prenošenje cijele kutije. Udubine u bočnim stranicama izrezane su ubodnom pilom i dotjerane ručnom turpijom. Bitno je samo da nemaju velike neravnine jer bočni ležaji kližu po ploćicama teflona) sa svake strane po dvije) koje su izdignute iznad same udubine. Da bi se malo podigle, ploćice su u sredini podložene komadićima drvene letvice (4-5 mm debele), a od pomicanja su osigurane sa po dva mala čavlića.
Pogled na kutiju s njene donje strane. Aluminijske noge na kojima kutija leži izrađene su od nosača bubnja stare mašine za pranje rublja, a i čepovi na njima su od iste mašine, na njima cijeli teleskop stoji na tlu. Kroz sredinu nosača prolazi vijak koji ga veže sa kutijom. On je s gornje strane osiguran samokočivom maticom, koja nije pritegnuta do kraja, tako da se kutija lako okreće oko vijka.
Između nogice i dna kutije su tri ploćice teflona, zalijepljene na aluminiske nogice. Po njima klizi kutija teleskopa kod okretanja po azimutu. Zazor koji vidite poništi se kad kutija stoji na tlu (kod snimanja je bila okrenuta naopačke). Za lijepljenje sam koristio dvostranu ljepljivu traku (obično se koristi za lijepljenje tepiha ili linoleuma na pod), zasad drži sasvim dobro. Bijela ploha po kojoj kliže teleskop je komad ultrapasa, zalijepljen an dno kutije neoprenskim ljepilom.
Ležaj visine (dva dijela) izrađen je od panel-ploče s obje strane podebljane lesonitom. Prvo sam istokario disk pottrebnog promjera, a onda sam ga jednostavno prepilio na pola. Tokario sam oštrim nožen izvana prema unutra, tako se i drvo i lesonit manje trgaju. Alternativno se disk može lijepo izraditi ručnom glodalicom uz upotrebu nastavka za rezanje krugova.
Bočni ležaji su vijcima iznutra prihvačeni na prije spomenuti okvir od laminata. Pri tome treba paziti da im središta leže na istoj osi, inaće će tubus zapinjati kod pomicanja po visini. Pogodite kako znam :) Na rubove ležaja su kontaktnim ljepilom (neoprensko ljepilo) zalijepljene trake ultrapasa. Nemate li ga, tvrda plastika ili aluminijska traka će poslužiti.
Sastavljeni teleskop. Ležaji visine klize na dvije pločice teflona. Kako imam samo tanke trake (2 mm) otpadaka, malo su podignute drvenim ploćicama i na rubovima prikucane malim čavlićima.
Detalj teflonskih ležaja. U sredini su trake teflona podložene tankim konadićima drvene letvice, tako da čavlići koji ih drže (zabijeni su uz rubove trakica, po jedan sa svake strane) ne stružu po ležaju.
LP je kod mene sveprisutan, pa sam za početak tubus zatvorio komadom vreće za smeče.
Nastavit će se....