Zvjezdarnica u Novigradu Podravskom moja je prva zvjezdarnica, u kojoj sam dugi niz godina uživao u noćnom nebu. Slika je snimljena u ljeto 2011, neposredno prije nego što sam ju napustio.
Ni sam se više ne sječam kad sam se počeo baviti amaterskom astronomijom, ali astronomija je bila prisutna već i u djetinjstvu. Sječam se još s kojim uzbuđenjem sam (i ne samo ja) gledao prijenos uživo šetnje po Mjesecu koju su izveli astronauti Apola 11 davne 1969. godine. Bilo mi je tada 12 godina...
Nekako u to vrijeme počeo je izlaziti i časopis "Kozmoplov" koji je, među ostalim, objavio seriju članaka o samogradnji teleskopa autora Mladena Hudeca. Ovi članci mnoge su nadahnuli i uputili u izradu vlastitih teleskopa, a zanimljivi su za čitanje još i danas. Ja sam se odmah "zalijepio" za te tekstove i prvo sam krenuo sa onim što mi je bilo dostupno: leće za naočale. Još se i danas sa smješkom sječam kako sam marljivo čistio cipele ukučana za par kovanica po paru, i tako tjednima, dok nisam skupio dovoljno za jednu leću. Onda trk do "Ghetaldusa" i začudo, ljudi tamo shvatili su malog klinca ozbiljno i prodali mi leću od jedne dioptrije (žarišna daljina od 1 m). Znali su me i u dučanu s tekstilom, kao klinca koji je stalno žicao prazne kartonske cijevi na koje se u ono doba namatalo platno.
Leća+cijev=teleskop! Tehnički mi je dobro išao, pa nije bio problem po nacrtima iz članka ispiliti kučište za leću, od papira namotati adapter za manju cijev koja je bila fokuser, i izraditi kučište za neku negativnu leću (ne zman više kakva je bila) kao okular. I, moj prvi teleskop bio je sklepan. Prvi pogled, nešto sjajno na nebu, krasan okrugli disk, ma super, Venera! Barem dok nisam shvatio da teleskop treba i izoštriti. Pa je ispalo da sam gledao neku sjajnu zvijezdu!
Čistio sam cipele i dalje, pa se igrao sa lećama od 0,75, 1,25 i 150 dioptrija, a neki rabljeni mikroskopski okular znatno je popravio performanse tih malih instrumenata. Svejedno, bili su mali, a slika loša... Nekako u to vrijeme krenuo sam odlaziti na zagrebačku Zvjezdarnicu koja je onda bila pravi košmar mladih ljudi, i aktivna svaku večer. Mi klinci krenuli smo na tečaj opće astronomije, pa poslije i na tečaj za rad s teleskopom, a na predavanjima srijedom bili smo pod obavezno. Brzo su nas vrbovali u neku od amaterskih grupa, a bilo ih je nekoliko: Sunce, planeti, meteori, promjenjive zvijezde, čak i radio astronomija. Ja sam krenuo sa promjenjivim zvijezdama... Sve mi se to jako dopalo, i tako sam se zarazio za cijeli život.
Tadašnja trgovina hobi potrepštinama "Tehnocentar" povremeno je prodavala i vrećice pune malih leća s greškom slovenske tvornice "Vega" iz Ljubljane. One su bile izvor prijeko potrebne optike, za igranje i slaganje jednostavnih okulara. Ponekad se našao i pokoji mali akromat, pa se dalo izraditi i simetrični okular ili nešto sličnog. Koje veselje za klinca!
U Kozmoplovu je izašao i oglas već spomenute tvornice "Vega": proizvodili su komplete optike za izradu 140 mm Newton teleskopa. Nije dugo trebalo da ga nabavim, i uz pomoć oca izradim svoj prvi ozbiljni teleskop. Nekoliko me godina dobro služilo, iako mu zrcalo nije bilo vrhunske kvalitete. Ipak, do 100x je išlo, a to je tada bilo dovoljno.
Vega je izrađivala i jedini teleskop refraktor domaće (tada) proizvodnje, ali bio je jako skup i nisam ga mogao nabaviti. Uz to bio je malen, s otvorom od svega 46 mm. Danas imam jednog takvog u svojoj kolekciji i mogu reći da nije bio loš. Vladimir Pirnat napisao je čak i knjigu u kojoj je opisao objekte koji se ovim malim teleskopom mogu vidjeti, zvala se "Zanimivosti nočnega neba". I ona danas ima počasno mjesto u mojoj maloj astronomskoj knjižnici. Katalog objekata spomenutih u njoj možete naći u knjižnici, na ovim stranicama.
Praktički jedina slika tog teleskopa koju imam je iz 1973. godine. Teleskop se nalazio ispred male vikendice koju smo imali na brežuljku pokraj Novigrada Podravskog, i bio je montiran na ne baš najbolje izvedenoj alt-az montaži. Ok, s vremenom sam naučio, donekle...
Nekako u to vrijeme poželio sam imati i bolji teleskop i zvjezdarnicu za njega. Nakon puno razmišljanja i čeprkanja po oglasima u "Sky and Telescope" časopisu, koji se mogao čitati na zagrebačkoj Zvjezdarnici, odustao sam od gotovog teleskopa, svi su bili preskupi. Ohrabren Veginim reflektorom kojeg smo otac i ja složili bez previše problema, odlučio sam nabaviti samo optiku i graditi sve ostalo. Nekako je izbor pao na 200 mm zrcalo, još uvijek pristupačno po cijeni a ni gotov teleskop neće biti prevelik. Morate znati da se u to vrijeme pod dobrim amaterskim teleskopom smatrao 80 mm refraktor (tko ga je mogao platiti, uvijek su bili skupi) ili 15 cm Newton. SCT su se tek počeli pojavljivati, i još su bili novina, a i cijena im je bila visoka.
Zrcalo sam naručio od Coulter-a, tada renomirane i relativno jeftine američke kompanije, koja danas nažalost više ne postoji. Predračun su jednostavno napisali na svom katalogu, i po njemu sam preko banke napravio uplatu. Ne sječam se više detalja, ali se sječam da je bilo komplicirano i sporo. Svejedno, nakon podosta mjeseci, optika je došla do mene, neoštečena i prelijepa!
Ono malo knjiga u knjižnici zagrebačke Zvjezdarnice koje su spominjale amaterske zvjezdarnice prektički bez iznimke su pričale o kupalama. Ni "Sky and telescope" nije bio nešto bolji. Sve u svemu, u spoju sa mojom tadašnjom mladošću i neiskustvom, nije ni moglo biti drugačije od ideje da se gradi zvjezdarnica sa kupolom. Ali kako i od čega? Tu je pak presudnu ulogu odigrao "Sam svoj majstor" tadašnji vrlo popularni časopis koji se bavio izradom svega i svačega u kučnoj radinosti. Popularna je bila: stakloplastika! Za čamce doduše, ali svejedno. No prije toga, pod i zidovi. Kod naše vikendice nije bilo ni struje ni tekuće vode, osim cisterne za kišnicu.
Prvo smo iskopali veliku rupu za betonsku kocku u čijoj sredini će biti stup montaže. Moj je otac negdje nabavio čeličnu cjevurinu promjera 20 cm, koju smo u osobnom automobilu u dva kraća komada dovezli do Novigrada i u tamošnjoj radionici zavarili. Odatle je zadnjih par kilometara prešla u traktorskoj prikolici. Ovdje je (jesen 1974) već ubačena u beton, a lijepo se vidi zavareni spoj. Pretjerali smo naravno, i sa promjerom cijevi i količinom betona, kocka betona ima skoro kubni metar. Sve po principu "kad nisi siguran, napravi još masivnije!". S lijeva na desno, Petar Mihoković, moj dobar prijatelj iz djetinjstva, Valentin Andreić (moj otac), Đuro Sabolić i Franjo Mihoković (Petrov otac). Bilo je ljeto 1974. Ova "ekipa" pomagala mi je u većini radova na zvjezdarnici i kupoli.
Kad smo već krenuli sa betonom, s njim smo i nastavili. Vjerovatno i zato što se tada po šljunak otišlo traktorskom prikolicom do najbliže (ilegalne naravno) šodrane, gdje se za malo novca prikolica napunila. Cement se kupio u dučanu (da, čak i seoski dučan u Novigradu tada je imao cement i ostale osnovne građevinske potrepštine), a nedostatak struje nije smetao jer se beton miješao rućno!
Oko mjesec dana kasnije, zid, a i vrata, gotovi su! Promjer zida unutra je oko 3,2 m. Zid je relativno nizak (oko metar i pol) da bi teleskop mogao gledati i u obzor, a da kod zenita ne bude baš trebalo imati ljestve sa 12 stepenica... Zvjezdarnica je u tom nedovršenom stanu prezimila, a radovi su nastavljeni u proljeće iduće godine. I to je donekle bilo krivo, vrata visoka oko 150 cm, kroz koja se u mraku ulazi ili izlazi, loše su djelovala na moju glavu. Vrlo brzo je nadvoj iznad vrata dobio debeli sloj meke spužve, pa je glava manje boljela.
Nismo znali kako napraviti pravu kupolu, pa smo se odlučili za stožac. U ljeto 1975. drvena konstrukcija prvo je sastavljena na zemlji. Na vrh zida je namontirana "šina", koju smo napravili od savinute četverokutne cijevi. Nije ispala savršeno okruglo, što je imalo posljedice za izvedbu kotača po kojima se kupola okretala.
Kupola leži na 6 kotačića. Nismo mogli nabaviti ništa gotovog, pa smo ih izradili sami, tokarenjem iz dostupnih materijala. Tu je i uzrok svih problema koje sam imao s njima kroz sve godine korištenja zvjezdarnice: materijal od kojeg su izrađene osovine bio je premekan, pa su se kuglice polako urezivale u osovinu. Kaljene osovine nisam mogao nabaviti, pa sam ih mijenjao svakih godinu-dvije. Zbog toga što šina nije idealno okrugla, kotačići su se mogli pomicati i nekoliko centimetara po promjeru šine. U biti napravljeni su isto kao i ležaji kotača bicikla: dva reda kuglica razmaknuta za oko 3 cm, koje se kotrljaju po osovini u sredini, a mogu se i bočno pomicati. Funkcioniralo je, ali uz dosta zapinjanja i često popravljanje položaja kupole na šini starom provjerenom metodom: jednostavno bih podignuo kupolu drvenom polugom i malo je pomaknuo da kotačić koji je zapeo pravilno nasjedne na šinu. S vremenom sam se izvježbao, i nisam ni primijetio da to stalno moram raditi.
Konstrukcija kupole stavljena je na svoje mjesto i obučena lesonitom. U zadnjem koraku premazana je slojem stakloplastike koja joj je dala čvrstoću i otpornost na vremenske neprilike. Vrh stošca je odrezan i na njega je stavljen prozor od prozirne plastike, koji je danju puštao dovoljno svjetla u kupolu da se u njoj može raditi, ako je potrebno.
Završena zvjezdarnica kočeperi se među vinogradima. Iako smo kod nanošenja stakloplastike napravili kardinalnu pogrešku, jer stakleno platno nismo preklapali na rubovima, nego smo ga stavili jedno do drugog, kupola nikad nije prokišnjavala. No zbog toga su se pojavile pukotine na spojevima, što sam nakon nekoliko godina popravio trakama stakloplastike postavljenima preko njih. Greška je bila i u tome što je stavljen samo jedan sloj stakloplastike, umjesto barem dva, pa sam krajem 1990.-tih naknadno dodao još jedan sloj stakloplastike preko cijele kupole. Iako sam ju napostio 2011., kupola i danas (2025.) i dalje stoji neoštečena.
U kupoli je bilo taman toliko mjesta da se teleskop može slobodno gibati na svojoj montaži. Ovo je najbolja slika teleskopa koju imam, nastala krajem 1975. godine. Za mjerilo, promjer cijevi (stupa) koji nosi montažu i teleskop je 20 cm. Teleskop je imao dva međusobno zamjenjiva fokusera spiralnog tipa, koja su imala dovoljan promjer da omoguće fotografiranje na tzv. Leica format (24x36 mm) bez zasjenjenja. Na teleskopu je trenutno duži fokuser, za vizualna opažanja. Fotografski fokuser bio je 5 cm krači i koristio se za fotografiranje u primarnom žarištu, a imao je i mehanizam za rotaciju kamere oko optičke osi, tako da se mogla postaviti u željeni položaj. Tubus se mogao rotirati u nosaču koji ga je spajao sa montažom, tako da se fokuser mogao dovesti u najzgodniji položaj, ovisno o smjeru gledanja teleskopa, ali to je išlo dosta teško i nisam često koristio tu mogućnost.
Uz komplet Meade otroskopskih okulara (pokrivaju raspon od 4 do 28 mm žarišne daljine i koristim ih i danas), za koji sam tada izdvojio jednogodišnju stipendiju koju sam kao student tada dobijao, imao sam i dva simetrična okulara od 35 i 55 mm, koja sam izradio od po dva istovjetna akromata nabavljena od "Edmund Scientific-a", tada praktički jedinog mjesta gdje se tako nešto moglo nabaviti. Ovi okulari imali su fotografski prihvat (M42x1) i mogli su se prihvatiti direktno na fotografski fokuser. Još i danas ih ponekad koristim na drugim teleskopima.
Zidovi zvjezdarnice završeni su u jesen 1974. godine. Dok smo čekali da prođe zima, zabavljao sam se smišljanjem montaže i cijevi teleskopa. Negdje sam naišao na dobre nacrte jake njemačke montaže, smanjio dimenzije i mjere prilagodio onome što sam trebao. Nakon toga prvi korak bio je nabavka koničnih kugličnih ležaja. Tada to nije bilo uzeti katalog i naručiti, nego se otišlo u neki od rijetkih dučana koji su prodavali takvu tehničku robu i pitalo se što ima. Doslovno. I tako sam uspio dobiti relativno jeftine ruske konusne ležaje za osovinu promjera 40 mm. Prednost tih ležaja pred običnim kugličnim ležajima je da se mogu stegnuti, čime se zazor gotovo potpuno ukloni. Uz to podnašaju i znatno veća opterečenja, pa su u ovakvoj upotrebi gotovo vječni. Ti su ležaji onda odredili dimenzije svih ostalih dijelova montaže. Sječam se još kako sam na obližnjem otpadu kupio neku staru željeznu šipku promjera oko 60 mm i jedva je donio kući, toliko je bila teška. Pa sam na njoj polomio pilu, ispalo je da je to bila kaljena osovina nekog kamiona. Uhhh... Tata je pomogao, karijeru je počeo kao tehničar na Ruđeru (Institut Ruđer Bošković), ali u to doba već je radio u nekoj maloj firmi koja je prodavala elektroopremu. Našao je nekog tko je (tada) imao tzv. fleksericu s velikom pločom i odrezao dva komada koja će postati osovine montaže. Problem tvrdoće riješio je tako da je buduće osovine stavio u neku peć za opuštanje stakla, zagrijao do usijanja i pustio da se lagano hladi preko noći. Nakon toga srećom je materijal bilo moguće tokariti.
Ja sam uz njega doslovno odrastao na Ruđeru, a 1975. sam počeo i studirati fiziku, pa sam često boravio na odjelu gdje je moj otac nekad radio. Tamo je bio mali tokarski stroj (Prvomajska TES-1, još ga se rado sječam) i tokar Pero (Petar Hojski) koji me je do tada već naučio osnove tokarenja. I on mi je u dragoj uspomeni, bio je pravi majstor. Prvi sat poduke bio je: očisti i podmaži stroj da sve blista! I imao je potpuno pravo. Bez čistog stroja nema ni dobre obrade.
I tako sam ja mnoga popodneva nakon kraja radnog vremena "studirao" tokarenje, obilazio otpade, skupljao komade cijevi, okruglih čeličnih ploča i svega ostalog što bi moglo zatrebati. Kontejneri za smeče uz glavnu Ruđerovu radionu bili su u to doba pravi zlatni rudnik. Često sam tamo uspio naći neki komad materijala, prekratak ili nepravilnog oblika da bi ga se isplatilo upotrijebiti, pa su ga u radioni odbacili. Meni je dobro došao, nisam morao raditi na normu i vrijeme, pa sam mogao strpljivo i uz puno truda iz njega još napraviti nešto što mi je trebalo. Najčešći materijal bio je željezo ili čelik, tek ponekad neki komad mjedi ili aluminija loše kvalitete. Svejedno, uzeo sam sve što mi je došlo pod ruku. Plasika ponekad, šipke raznih promjera tzv. juvidura (tvrdi PVC) mogle su se i kupiti u jednoj trgovini u gradu i nisu bile tako skupe, pa sam koristio i to.
Da ne duljim, na kraju sam imao solidnu njemačku montažu, dovoljno masivnu da nosi i duplo teži teleskop od mojeg 200mm F/7 Newton-a. I on je bio oličenje masivnosti: Plastičnih ili metalnih cijevi tog promjera nije bilo, pa je otac na nekom otpadu našao pertinaks cijevi, kratke i debele, sa stijenkom od centimetra! Dužinu smo riješili tako da smo ih spojili zajedno (spoj je unutar metalnog okvira koji teleskop drži na montaži) nekim dvokomponentnim čudom. Da spoj bude kako treba, preko njega navučen je "kratki" komad deblje cijevi. "kratki", jer je bio dug skoro 40 cm i po cijeloj dužini dobro namazan ljepilom! Zrcalo je ležalo na debelom sloju filter papira u zdjeli od pertinaksa, "čep" cijevi isto je neki komad pertinaks ploče, tada je pertinaksa bilo posvuda jer je to bio standardni materijal za izradu razvodnih električnih ploča. Sve u svemu, cijeli teleskop, sa okvirom koji ga nosi i manjim tražiocima na njemu imao je solidnih 30+ kila! Pa je na drugoj strani bilo skoro isto toliko protuutega.
Mehanizam za pračenje bio je veliki problem. Nisam mogao nabaviti precizni zupčanik s pužnim vijkom, pa sam smislio vijak koji je vukao čelično uže omotano oko kotača na montaži. Vijak je okretao sinkroni motor sa reduktorom, čija brzina se mogla fino podešavati posebnim pretvaračem (šemu sam isto tako našao u nekom broju "Sky and Telescope" časopisa). Pretvarač napona bio je potreban, jer na lokaciji zvjezdarnice nije bilo struje, pa je jedini izvor struje bio automobilski akumulator koji sam povremeno punio malim agregatom. Pračenje je radilo, ali nije bilo ravnomjerno, PEC nije postojao. Uglavnom, bilo je ok za vizualna promatranja i za astrofotografiju teleobjektivima, uz korekcije pomoću okulara za pračenje.
Ovaj mehanizam za pračenje bio je toliko zanimljiv da sam uspio objaviti i članak o njemu u "Sky and Telescope" časopisu, boj 2 iz 1982. godine.
Drugi dio članka, ovdje uglavnom zbog slike na kojoj se vidi kako je čelićno uže omotano oko kotača na RA osovini. Sam kotač je u kvačilu koje omogučava da se teleskop slobodno pomiće, bez potrebe da se pračenje odvaja od osovine. Isto takvo kvačilo bilo je i na deklinacijskoj osovini, i oba su besprijekorno radila godinama. Iza pogonskog kotača vidi se i veliki plastični RA koordinatni krug, podjele su napravljene na traci milimetarskog papira, a promjer kruga podešen je tako da se krajevi skale točno poklope. Ne sječam se točno, ali mislim da je skala bila 2 mm po stupnju. Sličan krug bio je i na deklinacijskoj osovini. Kasnije sam uspio od Meade-a iz Amerike nabaviti precizne koordinatne krugove, koje imam još i danas, pripasane na moju EQ-6 montažu!
Na deklinacijskoj osovini bio je sličan mehanizam, koji je vijkom natezao čelično uže i tako lagano pomicao teleskop po deklinaciji. Vijak je okretao mali motor iz neke igračke, preko reduktora napravljenog od starog sata. S njim nikad nije bilo problema.
Teleskop je imao tva tražioca: 10x30 refraktor i mali newton 80/800 s povećanjem od oko 50x. U Newton-u je bilo zrcalo koje sam sam izbrusio, prvo od mnogih koja su slijedila... Manje tražilo na sebi nosi projekcioni sistem koji preko prizme izvađene iz nekog starog dvogleda projicira nitni križ u vidno polje tražioca. Ovaj je sistem opisan u "Astroamateru" br. 11 iz 1975. godine. Njega sam u kasnijim godinama prestao koristiti, nije mi bio potreban.
Kod astrofotografije sam fotoaparat sa teleobjektivom (uglavnom sam koristio 2,8/135 ili 4,5/300 objektive) montirao na malu platformu na tubusu samog teleskopa. Platforma se mogla pomicati po obje osi nekoliko stupnjeva, pa sam tako uvijek mogao teleskopom gledati neku sjajnu zvijezdu u blizini objekta snimanja i uz pomoć okulara za korekcije fino voditi tleleskop.
Za potrebe pračenja sam prvo izradio okular sa osvijetljenim nitnim križem, ali nisam bio zadovoljan, pa sam kasnije izradio okular koji je u sredini vidnog polja imao mali svijetli kružić. Kružić je proizvodila LED dioda, tada velika novotarija u elektronici, ali dala se nabaviti i kod nas. Svjetlina kružića mogla se lako regulirati potenciometrom. I ovaj je okular bio zanimljiv, pa sam ga opisao u članku koji je izašao u "Telescope Making" časopisu br. 11 iz 1981. godine.
Mnoge sam sate proveo buljeći kroz ovaj okular. Kružić je imao prividni promjer od oko 20", što je za tadašnju filmsku fotografiju bilo dovoljno i za teleobjektiv od 135 mm koji sam često koristio. Uz dosta pažnje, mogao sam zvijezdu držati blizu središta kružića, pa sam mogao snimati i sa 300 mm objektivom. Ponekad su na skopu visile dvije ili tri kamere, snimajući istovremeno! Film je tada bio jedino što sam imao, i ekspozicije su bile reda 10 do 20 minuta, dosta naporno ako se snimalo nekoliko objekata jedan za drugim.
Odavno sam izgubio pojam o tome koliko sam metara, vjerovatno i kilometara, filma potrošio u vrijeme dok sam se intenzivno bavio astrofotografijom. Ostavljao sam samo najbolje, po tadašnjim kriterijima, i nakupilo ih se oko 2000. Zadnjih desetak godina presnimio sam ih (skener mi je bio preskup) i većina negativa je bačena jer nisam više imao dovoljno mjesta za čuvanje svega toga. Početkom 2004. nabavio sam prvi ozbiljniji digitalni fotoaparat i od onda uglavnom radim digitalnu astrofotografiju, ali s vremenom sve manje, a sve više jednostavno opažam. No, to je već neka druga priča!
200 mm teleskop kako je izgledao 2003. godine. Dodana je šipka sa protuutegom za fino balansiranje cijevi, a na deklinacijskoj osovini vidi se spomenuti mehanizam za fino pomicanje po deklinaciji. Nažalost, ne baš detaljno, ipak je to skenirana klasična fotografija. Koordinatni krugovi također su novi, nešto manji, ali precizno izrađeni. Na samom vrhu cijevi, iza fokusera, vidi se i mali nosač za fotoaparat, često korišten kod snimanja neba. Veći nosač, sa mogučnošću finog podešavanja skriven je s druge strane tubusa.