Kratki 65 mm refraktor, kako je izgledao 2002. Priča o ovom zanimljivom teleskopu započela je negdje krajem 1994. godine. Imao sam već neko vrijeme nekoliko starih objektiva, "spašenih" iz nekog starog rengen uređaja koji je je trebao završiti na otpadu kao stari metal. Nekako u to vrijeme dogovarao se i prvi messierov maraton i trebao mi je mali i prijenosni teleskop za njega. Kako je jedan od spašenih objektiva bio malo većeg promjera i žarišne daljine, na brzinu sam oko njega složio ovaj zanimljivi teleskop.
Zadnja! strana objektiva sa podacima o njemu. Otvor od F/7,7 odgovara otvoru leće od 65 mm, a leća na ovoj strani ima slobodni otvor od 61 mm, dakle premalo. Uz to je udubljena što je čudno za prvu plohu većine objektiva sa kojima sam imao posla. Kako je leća s druge strane lijepo, blago ispupčena i točnog promjera, zaključio sam da ona treba biti okrenuta prema nebu. Kasnije se to i potvrdilo kod testiranja sastavljenog teleskopa, jer sam isprobao oba položaja objektiva, zlu ne trebalo. Ispalo je da sam bio u pravu.
Kučište objetiva je od masivne mjedi, i mnogo kasnije (oko 2022) sam ga tokarenjem malo smanjio u promjeru da ga olakšam i da bolje paše no novi tubus, ali o tome kasnije. Objektiv sam nedavno rastavio i tako saznao da se sastoji od dva prilično razmaknuta akromata. Time potsjeća na tzv. Petzval-ovu leću, s tom razlikom da je kod Petzval-ove leće zadnji akromat razdvojen, dok je ovdje slijepljen. S obzirom na manju svjetlosnu jakost (Petzval-ove leće bile su obično oko F/3,5) i moderna optička stakla moguće je da je dizajn tako prilagođen da se i zadnji akromat može zalijepiti. Osim radoznalosti, rastavljanje leće imalo je svrhu da se eventualno oslobode naprezanja koja u leći nastaju kad je prejako stegnuta u svom nosaču. No, ovdje je izgleda sve bilo ok, a i leće su prilično debele tako da su mehaničke deformacije malo vjerovatne.
Nakon dosta čeprkanja po webu uspio sam saznati da je ELCAN kratica za Ernst Leitz Canada, tvrtku koja je poznata po kvalitetnoj optici. Za samu leću nisam našao mnogo podataka, osim da se tu i tamo pojavljuje na e-bay-u, ponekad i sa apsurdno visokom cijenom, i da je zamišljena da pokrije sliku veličine 20x24 cm.
Vratimo se mi našem teleskopu. Na gornjoj slici vidimo da leži u maloj viljuškastoj montaži, koju sam mnogo ranije izradio za 80 mm refraktor, no ona zaslužuje svoju posebnu priču, tako da će ovdje dobiti samo kratki opis: izrađena je od ploča tekstolita (materijal sličan pertinaksu), i ima tarne ležaje na obje osi, pa se vrlo lako i brzo koristi. Prihvača cijev promjera 110 mm (siva kanalizacijska naravno!) i to je odredilo i promjer cijevi ovog teleskopa, a ujedno sam mogao iskoristiti i stari tarni fokuser od 80 mm teleskopa. Sama cijev je uljepšana bijelom samoljepivom plastičnom tapetom, a objektiv je izvana omotan kartonskim trakama, tako da je lijepo ulazio u tu cijev. Cijev je duža nego što je to potrebno, pa joj prednji dio ujedno služi kao sjenilo, a objektiv se može uz nešto otpora pomicati u njoj, tako da je podešavanje potrebne udaljenosti od fokusera bilo jednostavno.
Sam fokuser je kratka aluminijska cijev koja ulazi u komad plastične cijevi, a otpor pomicanju regulira se plastičnim vijkom koji ju pritišće. Ovakve fokusere koristim od 70tih godina prošlog stoljeća, i na refraktorima dužih žarišnih daljina rade savršeno. Na vanjskom kraju aluminijske cijevi je plastični adapter koji prima standardnu 1"25 zenit prizmu i okular u njoj. Tražilo na gornjoj strani dodano je naknadno, i zapravo i nije toliko potrebno kod ovako malog teleskopa.
Za opažanje kroz njega uglavnom sam koristio ortoskopske okulare, i pokazalo se da je objektiv zaista visoke kvalitete. Slika je kod malih povećanja savršena, male primjese astigmatizma (od nesavršenosti ploha, ne zbog dizajna) pojavljuju se tek na oko 100x povećanja, što je već blizu gornje granice za 65 milimetarsku leću. Definitivno savršen teleskop za mala povećanja i velika vidna polja, a to mi je trebalo za maraton. Uz to su antirefleksni slojevi na svim plohama i prilično su dobri, pa su gubici svjetla u leći minimalni.
1. Messierov maraton održan je u noći od 31.3.-1.4. 2005. na Rušnjaku, tada zabačenom dijelu Istre gdje se nalazi stari spomen dom Narodooslobodilačkoj borbi, koji nam je dobro poslužio kao baza a imao je i lijepo, ravno bočalište kao teren za postavljanje teleskopa, s obzorom otvorenim skoro na sve strane. Maraton je ovjekovječen i u tadašnjim novostima Zvjezdarnice Višnjan, čija prva stranica je na gornjoj slici. Moj je mali teleskop rasturio: sa potvrđenim 91 objektom odnio sam prvo mjesto (tad i nikad više!) u tijesnoj utrci sa Valterom Martinolićem iz Malog Lošinja.
Iako malen, teleskop je bio velika prednost zbog dvije stvari: lakog i jednostavnog usmjeravanja i velikog vidnog polja. Najveći dio vremena koristio sam 20 mm Erfle okular koji je davao 25x povećanja i vidno polje od oko 2,5 stupnja, a samo ponekad je korišten i ortoskopski okular od 10,5 mm (48x). Tražilo nisam ni imao, niti sam ga trebao. Vrijeme je bilo promjenjivo, sa oblacima na početku i kraju maratona, ali je nebo bilo savršeno, čisto i jako tamno. Bez toga se polovica objekata ne bi ni vidjela. Budimo pošteni, većina ih je i ovako bila blizu, ili na samoj granici vidljivosti. Imao sam i sreće. Kad su se pred jutro navukli oblaci i sakrili dio neba gdje je bila M31, okrenuo sam odoka teleskop u tom smjeru, i čekao. U jednom trenu, kao čaroljom, u vidnom polju se nakratko pojavila M31, jedva dovoljno da i sudac dođe i potvrdi opažanje. Koliko je to bilo kratko govori i činjenica da ni M32, ni M110 nisu bili ni viđeni, pa naravno ni zabilježeni! Kako sam pogodio točan smjer, odoka ciljajući u oblake, ne znam ni danas. A to je opažanje bio onaj jedan objekt koji mi je donio pobjedu!
Koliko sam bio zagrijan za taj maraton možda najbolje govori i činjenica da sam redosljed planiranja planirao uz pomoć vrteče karte koju sam sam izradio, i na kojoj su bili ucrtani svi messierovi objekti. Uz njenu pomoć izradio sam i dnjevnik opažanja s točnim redosljedima i vremenima kad je što trebalo opažati! Predlošci za ovu kartu te posebne karte za traženje pojedinih messierovih objekata mogu se naći u knjižnici.
Često sam ovaj teleskop koristio i kasnije, onda je neko vrijeme bio malo zapostavljen, pa opet upotrebljne, itd. Tako to kod mene ide, svako malo izradim, ili ponekad i nabavim, neku novu igračku!
Do sada je ovaj mali instrument pretrpio nekoliko promjena i dorada. Ovako izgleda danas (12. mjesec 2024.). Kučište objektiva potokareno je na nešto manji promjer, čime je instrument postao lakši, a ujedno objektiv direktno ulazi u tubus, koji je izrađen od smeđih cijevi za oluke (nabavio u Bauhausu). Ove cijevi nešto su stabilnije i ljepše izgledaju od standardnih sivih kanalizacijskih cijevi pa ih često koristim za tubuse manjih teleskopa (najveći promjer koji se nalazi na tržištu je 100 mm). Fokuser je 2" crayford, "spašen" s nekog drugog teleskopa i malo dotjeran. On je nužan za fino izoštravanje za koje je stari klizni fokuser bio pregrub. Tubus leži u improviziranom držaču (bijelo) uz pomoć kojega se može montirati na fotografski tronožac. Ovdje je on uhvačen na veliku ploćicu TS-ovog tronošca.
Prednji dio teleskopa u rastavljenom stanju najbolje ilustrira princip po kojem je sastavljen. Kučište objektiva (veliki žuti dio) izvana je potokareno tako da tijesno ulazi u tubus (lijevo). Crni prsten na njemu je graničnik koji spriječava da objektiv cijeli propadne u tubus. On je "ostatak" originalnog promjera kučišta. Na kraći prednji dio kučišta objektiva može se nataknuti sjenilo (desno od njega) koje na svojem vrhu ima navoj u koji dolazi adapter za M77 fotografske filtere (adapter nije na slici). Sve se može zaštititi od prašine poklopcem (skroz desno) koji je izrađen od dijela spojnice za smeđe cijevi na koji je ljepilom za plastiku zaljepljna PVC pločica (bijelo). Unutrašnjost tubusa "pocrnjena" je umetanjem tanke cijevi od crnog fotopapira, u čijoj sredini se nalazi izrezani zaslon od malo čvršćeg fotokartona. Promjer rupe na zaslonu određujem crtanjem cijelog teleskopa u mjerilu, zabavno je i ne traži kalkulator!
Stražnji dio tubusa sa fokuserom, koji je preko plastičnog adaptera (od njega se vidi samo mali crni prsten uz tubus) prihvačen na tubus teleskopa. Smeđe cijevi imaju tanku stijenku (oko 2 mm) pa ih spajam ljepljenjem ili naticanjem na druge dijelove, kao što je to slučaj kod objektiva. Ovdje se pojavio problem da je težina fokusera činila spoj nestabilnim i fokuser se kod opažanja često naginjao prema dolje, stojeći koso prema tubusu. Zbog toga sam dodao tri vijka koji prolaze kroz tubus i uvijaju se u rupice na plastičnom adapteru (na slici se vide dva). To je dovoljno učvrstilo spoj tako da sad fokuser ne "bježi" i uvijek je na osi tubusa. Drugo rješenje bilo bi zalijepiti adapter u tubus, ali iz iskustva znam da je često potrebno imati rastavljivi spoj, kad se rade fine prilagodbe (npr. ponekad trebam skratiti tubus za centimetar ili dva jer novonabavljeni okular ko za vraga ne može doći u fokus). U principu, kad god radim novi instrument, ostavim tubus par centimetara dužim, i onda ga postepeno kratim. To mi osigurava najbolje iskorištavanje raspoloživog hoda fokusera, koji je kod većine novijih modela prilično malen, 3 do 5 cm. Na komercijalnim teleskopima to se često rješava umetanjem produžnih prstena između fokusera i tubusa ali oni su sklupi/komplicirani za kučnu izradu. U fokuser je trenutno umetnut T2 adapter (crni plastični dio) koji koristim kad ovaj mali instrument koristim za fotografiju.
Nosač za fotografski stalak izrađen je od dva komada plastičnog "L" profila, koji sam našao na nekom smetlištu (čestom izvoru besplatnog materijala za ATM), donjom stranom zalijepljenom jedan na drugi. Jenda strana naravno ima nešto viši rub, ali to ne stvara nikakav problem pa sam ju tako i ostavio. U sredini je rupa sa fotografskim navojem (1/4"-20 UNC navoj) preko koje se nosač može prihvatiti na svaku standardnu fotografsku pločicu, a time i na fotografski tronožac. Ovaj navoj me je desetlječima toliko nervirao da sam preko e-bay-a nabavio alate za njegovu izradu (najjeftiniji kineski naravno, ali dovoljno su dobri) pa više ne ovisim o preskupim vijcima iz foto-svijeta. Tubus se stavi na ovaj nosač i pričvrsti sa dvije trake koje se inaće koriste za vezanje stvari na krov automobila. Trake su za ovu svrhu skračene, jer višak samo smeta. Ostavio sam ipak dovoljnu dužinu za prihvat manjih tubusa (do ca 125 mm promjera), iako je sam nosać (i sam tronožac) preslab za veće instrumente, pogotovo ako su duži od oko pola metra.
Za kraj, nekoliko astrofotografija napravljenih kroz ovaj instrument:
Sunce,17.12.2023. oko pola sata prije zalaska.
Sunce,17.12.2023. na zalazu.
Mjesec 6.10.2019.