Danas je tekstolit jako teško nabaviti, no umjesto njega jednako dobro rade i slijedeći materijali: pertinaks, tvrda plastika, metal naravno (ali je pretjerano i teško), i moj favorit, tvrda šperploča. Čak i puno drvo je sasvim u redu, samo u tom slučaju povećajte malo debljinu svih dijelova. Ako od nekog drugog projekta imate otpatke dasaka od 20 ili 25 mm, idealno je i ne košta!
Teleskop kod ove montaže leži u sedlu za koje je pričvršćen trakama za vezanje tereta, koje su za ovu svhu skraćene na potrebnu dužinu. Sedlo prima tubus promjera 110 mm, a uz pomoć dodatnih umetaka (bijeli komadi plastike) može se prihvatiti i tubus promjera 80 mm. Sedlo je pomoću dva vijka prihvačeno na kutiju koja se okreće oko vertikalne osovine (osovina azimuta), a spomenuti vijci predstavljaju visinsku osovinu alt-az montaže. Velike aluminijske matice sa drškom napravljene su tako da kod potpunog pritezanja osiguravaju dovoljno trenja između sedla i viljuške (drška služi finoj regulaciji sile pritezanja i napravljena je od vijka M10). Sličan mehanizam osigurava i okretanje oko vertikalne osovine, a na ovoj slici skriven je u viljušci.
Oblik viljuške nije kritičan, ali je bitno da je vertikalna osovina toliko izmaknuta u stranu da se tubus može okrenuti u zenit, i isto tako dovoljno izdignuta iznad prednje stranice viljuške da se tubus može spustiti u horizontalni položaj. Svi dijelovi viljuške i sedla spojeni su vijcima i lako se rastavljaju.
80 mm refraktor u horizontalnom položaju pokazuje koliko vertikalna osovina treba biti izdignuta iznad gornjeg ruba bočne ploče viljuške da bi se teleskop mogao usmjeriti horizontalno. Ovaj je teleskop bio moj vjerni pratioc na mnogim ljetnim školama astronomije u Prvić luci kod Šibenika još tamo od 80tih godina prošlog stoljeća, a i danas radi kao nov.
Isti teleskop u vertikalnom (skoro) položaju pokazuje koliko vertikalna osovina treba biti izmaknuta u stranu od donjeg ruba viljuške da bi se teleskop mogao usmjeriti u zenit. Ovdje to ne uspijeva potpuno, jer je gornja ploča tronošca malo veća od glave stativa za koju je ova viljuškasta montaža prvotno bila konstruirana. Tih par stupnjeva međutim i nije toliko bitno jer je oko zenita tzv. "mrtva rupa" alt-az montaže u kojoj je usmjeravanje jako teško, analogno usmjeravanju teleskopa u nebeski pol na ekvatorijalnoj montaži. U sučaju da se baš želi gledati točno u zenit, jednostavno se nasuprotna nogica tronošca malo podigne podlaganjem dašćice ili sličnog "pribora".
Pojedini dijelovi montaže izrezani su ručnom pilom, a onda su im stranice poravnate tokarenjem. Da, točno ste pročitali, tokarenjem po rubovima, pri čemu su odgovarajući dijelovi pomoću dva vijka spojeni zajedno i uz malo manevriranja primljeni u tokarski stroj, pa potokareni po rubovima. Recimo još samo da je težina same glave (bez tronošca) 2,2 kg.
Dijelovi sedla u rastavljenom stanju. Prednja i zadnja stranica izrađene su od jednog komada tekstolita dimenzija 14x14 cm u kojem je prvo istokarena rupa promjera 11 cm (odn. jednaka promjeru tubusa teleskopa), pa je onda taj komad prepiljen po sredini. Uz bočne rubove izbušene su po dvije rupe promjera 6,5 mm kroz koje prolaze vijci koji spajaju stranice sa bočnim dijelovima viljuške. Uz donji rub obje stranice također su dvije rupe (isto 6,5 mm u promjeru) u koje se umeću šipke preko kojih se zatežu trake koje drže tubus u sedlu. Šipke su izrađene od mjedi i promjera su 8 mm, a krajevi su im tokarenjem stanjeni na 6,5 mm tako da lako ulaze u rupe na prednjoj i zadnjoj strani sedla. Na odgovarajućim stranama bočnih dijelova izbušene su rupe (promjer 5 mm) u koje je narezan navoj M6, a u koje onda ulaze spojni vijci. Ovdje treba jako paziti da se rupe s navojem poklope s rupama za vijke na stranicama viljuške. Zbog toga su rupe za vijke pola milimetra većeg promjera od samih vijaka. U slučaju da neka od rupa ipak malo "pobjegne", može se malo pobrusiti malom okruglum turpijom sve dok vijak ne prođe kroz nju u svoj navoj. Neka ostane moja tajna koliko sam rupa tako spašavao, ali ću ipak pošteno reći da ih je bilo!
Recimo tu nekoliko rijeći o vijcima i šipkama... U doba kad sam izrađivao ovu montažu mjedene šipke i mjedeni vijci bili su lako dostupni, a isti ti dijelovi od nehrđajučeg čelika praktički nenabavljivi. Prvo sam koristio čelične vijke, ali čak i kad su zaštićeni zinkom, za par godina oni počinju hrđati. Zato sam koristio mjedene vijke i šipke. Danas se mjedene šipke još mogu nabaviti, ali mjedeni vijci ne. Ono što danas prodaju kao mjedene vijke su čelični vijci presvučeni tankim slojem mjedi koji prohrđaju brže od pocinčanih, a puno su skuplji. Ako ne vjerujete, provjerite magnetom, mjed nije magnetična! Za mene je to čista prevara ali nažalost nije jedina, pa nam ostaje samo da takve dijelove izbjegavamo. Danas su vijci od nehrđajučeg čelika lako dostupni i ne previše skupi pa ih gotovo isključivo koristim za dijelove izložene vanjskim utjecajima.
Ako vam je problem stanjiti one dvije mjedene šipke na krajevima, napravite ih dužima i bušite rupe jednake njihovom promjeru, pa na krajevima šipki narežite kratki navoj i maticama ih osigurajte od ispadanja iz sedla.
Ručnom pilom i završnim tokarenjem izrađene su i bočne stranice sedla. One su prema rubovima zakošene radi smanjenja težine, no funkcionalno to nije bitno, pa mogu biti i pravokutne, ako vam ih je tako lakše izraditi. Kad su završene, pažljivo prenesite rupe sa prednje, odn. zadnje strane sedla, i zabušite ih oko 2 cm duboko u bočne strane. Za vijke M6 rupe trebaju biti 5 mm u promjeru. Standard nalaže 4,8 mm, ali ako nemate takvo svrdo, 5 mm će biti sasvim u redu. Navoji su narezani ručno, uz podmazivanje lakim uljem. Tekstolit inaće voli ulje, pa ga povremeno (čitajte svakih 5-6 godina ili kad se sjetim!) prebrišem lako nauljenom krpicom. Pri vrhu bočnih stranica izbuše se i rupe za vijke koji će sedlo povezati sa kutijom. U mom slučaju rupe su promjera 8,5 mm i u njih je narezan navoj M10.
Djelomično sastavljeno sedlo. Prvo se bočne stranice međusobno povežu jednom prednjom stranicom, pa se umetnu dvije mjedene šipke u rupe predviđene za njih.
Mjedene šipke koje pomažu u prihvatu tubusa na sedlo. Lijepo se vide stanjeni krajevi koje ulaze u rupe na prednoj i zadnjoj strani sedla.
Šipke prvo umetnemo u prednju stranu napola sastavljenog sedla, pa onda postavimo i vijcima pričvrstimo i zadnju stranu sedla.
U idućem koraku montiramo vijke koji povezuju sedlo i viljušku i ujedno služe kao osovina visine gotove montaže. Moji su izrađeni od mjedi, a glava im je stanjena na samo 2 mm debljine, da ne bi smetala umetanju tubusa. Uz malo više truda, osim tokarenjem, ovo se može napraviti i ručnom pilom i turpijom, ili tzv. fleksericom (vijak svakako primiti u škripac i sl, i paziti na pregrijavanje), a vijak može biti i od nehrđajučeg čelika. Alternativno se može uzeti vijak sa upuštenom glavom. U tom slučaju potrebno je nutarnju stranu rupe svrdlom proširiti u konični oblik tako da vrh glave bude otprilike poravnat sa nutarnjom plohom stranice. Glava vijka može se ostaviti i izvan same stranice, ali tada treba malo povećati razmak bočnih stranica, koji minimalno mora biti jednak promjeru tubusa plus dvije visine glave vijka. Ja sam radi štednje materijala (ploča tekstolita baš nije bila prevelika) ali i smanjenja težine išao na minimalne dimenzije svih dijelova.
Donji vijak je još "gol" da bi se vidjelo kako je cijeli mehanizam vertikalne osovine sastavljen. Vijak je uvijen do kraja i lagano pritegnut ključem. Na njega se s vanjske strane stavlja pločica teflona koja osigurava "dobson" funkciju sedla, tj. osigurava dovoljno trenja između sedla i viljuške da usmjereni teleskop stoji nepomično, a da se ipak kod usmjeravanja može micati samo laganim potezanjem tubusa. Kod ove montaže pločica je oko 5 cm u promjeru i debela je 2 mm. Takav komad teflona tada sam imao u svojoj "krami". Nakon pločice dolazi cilindrična matica (može se izraditi i tokarenjem šesterokutne matice, ili, ako je to teško izvedivo, odrezati od komada cijevi. Pripaziti treba samo na to da rupe na kutiji imaju promjer koji odgovara vanjskom promjeru ove matice/cjevčice). Matica se lagano pritegne klještima, pazeći pri tome da se ne ošteti njena površina. Dobro ju je pri tome omotati komadićem kartona, koji će čuvati površinu od čeljusti kliješta. Debljina ove matice jednaka je ili neznatno veća od debljine stijenke stranice viljuške, u mom slučaju 12 mm. Ovaj "sklop" vidi se na gornjem vijku. Ovakvo dvostruko pritezanje spriječava da se vijak kod pomicanja sedla počne sam odvrtati.
U doba kad sam izrađivao ovu viljušku, dobson teleskopi bili su vrlo popularni, a teflon se kovao u zvijezde. Da, teflon ima dobra svojsta kao materijal ležaja za dobson montaže, međutim, i tada, a nažalost i danas, jako je teško doći do njega u malim količinama koje su nam potrebne. Ja sam imao sreću da sam radio na "Ruđeru" (Institut "Ruđer Bošković" u Zagrebu), pa nije bilo problema dobiti male otpatke ili ih naći u kontejneru za otpad. Zato sam i sam isprobavao razne zamjene, neke "klasične" a neke modernije, i pokazalo se da se umjeto teflona može uzeti npr. tvrdi filc ili tvrda plastika, npr. PVC. Razlike u ponašanju (trenju) riješavaju se odgovarajućim pritezanjem matica ležaja u pitanju. Istih onih koje ovdje služe za reguliranje trenja na osovini visine! Isprobajte ono što možete lako nabaviti, ili već imate pri ruci.
Pogled sa strane na vijak visine sa montiranom ploćicom teflona i maticom. Kad su oba vijka tako montirana na sedlo, prelazimo na izradu i sastavljanje viljuške montaže.
Ovo je jedna od prvih montaža koju sam izradio, i na njoj je isprobavano kako najbolje složiti vijke, a da se kod upotrebe montaže sami ne odvijaju, ili pritežu. Nakon podosta isprobavanja nađena je ova konstrukcija, koja radi jako dobro, ali je dosta komplicirana za iradu. Na idućim montažama sam zato umjesto kontramatice koristio komad cijevi odgovarajuće debljine koji se jednostavno natakne na vijak. To je puno je lakše za izraditi ako nemate pri ruci tokarski stroj, i jednako dobro radi. Bitno je da je cijev malo duža od debljine stijenke viljuške, a potrebni zazor između vanjske matice i stijenke viljuške se regulira podmetanjem "ploćica" izrezanih iz kartona ili papira. Svakako izvana pod maticu stavite veću podoložnu pljočicu. Vanjska matica je kod toga jako pritegnuta pa se s njom ne može regulirati trenje u montaži. Može se izostaviti i navoj u stranici sedla, ali onda se može dogoditi da se zbog zazora sedlo malo pomiće oko samog vijka. Ako je sedlo izrađeno od drveta, jednostavno bušim oko 0,5-1 mm manju rupu i vijak na silu (uz podmazivanje) uvijem kroz nju kao da je u njoj narezan navoj. Drži savršeno!
Dijelovi viljuške u rastavljenom stanju. Baza je kvadrat stranice 14,5 cm, sa rupom u sredini. Baza je dakle oko 5 mm veća od širine sedla, jer je potrebno ostaviti mjesta za ploćice teflona o kojima je bilo govora ranije. Ako imate deblje pločice ostavite razmak koji im odgovara. U nedoumici bolje je ostaviti malo veći razmak, pa zazor poništiti pločicama od kartona. Rupa je nešto veća (30 mm) da se smanji problem sa naginjanjem viljuške zbog nužnog malog zazora između dna viljuške i ploče tronošca. Shodno tome izrađena je i velika aluminijska matica koja se može pritezati rukom. Njen uži dio ulazi u rupu dna viljuške i par desetinki milimetra je viši od debljine dna. Ideja je bila da se onda matica može jakim pritezanjem fiksirati da bi se samozatezanje izbjeglo, a da se pri tome viljuška može lako okretati.
Kod sastavljanja viljuške prvo se jedna stranica spoji sa dnom. Bočna stranica je sa tri vijka M6 pričvršćena na dno.
Nakon toga se u rupu na stranici umetne već prije pripremljeno sedlo.
Na kraju stavimo i sa dnom spojimo drugu stranicu viljuške. Sedlo sad sigurno leži u njoj, ali još je potrebno dodati matice za pritezanje i regulaciju trenja osovine visine.
Vijci osovine visine sad na obje strane vire van iz stranica viljuške. Na njih prvo dolazi ploćica teflona, a onda i matica za pritezanje. Pločića teflona pri tome treba ležati na matici, pa treba malo paziti kod sastavljanja. Princip je isti kao i kod matice za osovinu viljuške. Matica, kad je potpuno pritegnuta, čvrsto naliježe na umetak na osovini (maticu ili cijev) koji smo postavili kod montaže sedla i koji sad leži u rupi na stanici viljuške. Ploćica teflona pomaže kod regulacije trenja, ali u nuždi se može ispustiti, i zamijeniti nekim lakše dostupnim materijalom, jer je ploćica teflona koju smo umetnuli između sedla i viljuške s unutarnje strane zapravo već dovoljna. Primetite da je rub rupe na teflonskoj ploćici prilično grub, jer je izrezan skalpelom. To je samo kozmetički nedostatak jer je jedino bitno da ploćica nasjedne na uži dio matice.
Matica osovine za visinu izrađena je iz okruglog komada aluminija. Njen uži dio ulazi u rupu u viljušci i dolazi u kontakt sa okruglom maticom na osovini koju smo stavili ranije, kod sastavljanja sedla. Ovdje je on malo predubok, pa je sila prititezanja teflonske ploćice (ovdje još nije stavljena, dolazi na kartonsku podlošku koja se vidi ovdje) dotjerana podmetanjem spomenute podloške. Uz malo isprobavanja lako se nađe potrebna debljina kartona. Vijak sa strane (M10 u ovom slučaju) služi samo za lakše pritezanje matice.
I opet, ovo je posebno izrađena matica, koju je teško izraditi bez tokarskog stroja. Ako vam nije dostupan, uzmite običnu maticu, a cjevčicu koja prolazi kroz stijenku stranice viljuške napravite za debljinu podloške od teflona debljom. Izvana ispred matice stavite veliku podložnu ploćicu i maticu jako zategnite. Funkcionirati će jednako dobro.
Jedna strana osovine visine kad je potpuno montirana. Oni pažljiviji primijetit će hrđu na vijku koji služi kao poluga za pritezanje matice. A viljušku sam cijelo vrijeme (osim na opažanjima naravno) čuvao na suhom! Ovo najbolje ilustira problem sa lošom zaštitom modernih čeličnih vijaka.
Pogled na sastavljenu glavu montaže.
Završena viljuška. U zadnjem koraku bočne stranice spojene su međusobno i sa donjom pločom viljuške prednjom pločom, što ukručuje viljušku. I ovdje su za spajanje upotrebljeni vijci M6, po dva na svakoj spojnoj stranici. Visina ploče je takva da se tubus može spustiti do horizontalnog položaja. Ako ste se "zeznuli", slobodno u sredinu ploče urežite kružnu udubinu u koju će se tubus moći spustiti, ili jednostavno snizite prednju ploču.
Da bih lako i brzo mogao mijenjati teleskope, za prihvat u sedlo koristim trake za vezanje tereta na krov automobila. Skratio sam ih na potrebnu dužinu škarama. Nakon toga je samo potrebno planemom šibice ili upaljača zataliti odrezane krajeve da se ne raspliću. Na dosjed tubusa u viljušci zalijepljena je tanka traka filca, ali ona nije nužna za dobro funkcioniranje montaže. Služi zaštiti tubusa od ogrebotina, a umjesto filca može se uzeti i traka čvršćeg platna ili sl.
Moj namanji refraktor ima otvor od 63 mm i montiran je u tubusu promjera 80 mm. Za njega sam od plastike (može i drvo) izradio adaptere koji mi omogućavaju da i njega stavim u sedlo ove montaže. Istokario sam "kotač" koji ima rupu od 80 mm a na vanjskom obodu utor promjera 110 mm, koji odgovara promjeru dosjeda sedla. Sam kotač bio je 120 mm u promjeru. Vanjski rubovi brinu se da adapteri ne ispadnu sa sedla kad se tubus kod montaže pomiće amo-tamo radi balansiranja. Izrađeni kotač sam ručnom pilom prepilio na pola i tako dobio dva adaptera koja ovdje vidite postavljena na sedlo. Za pritezanje služe iste trake kao i za veći tubus.
Sklop vijka koji viljušku povezuje sa tronošcem. Kroz rupu u sredini gornje ploče tronošca odozdo se umeće vijak M12 (moj "standard" za ovakve montaže). Odozgo se na njega umetne velika ploćica od teflona (tu zaista može i filc ili tvrda plastika), na sve to se natakne viljuška i odozgo pritegne velikom aluminijskom maticom, na kojoj je manja ploćica teflona. I ovdje se zazor regulira podmetanjem ploćica od papira ili kartona, ako je to potrebno. Ovdje to nije bilo potrebno, slučajno sam pogodio pravu debljinu!
Ako je viljuška izrađena od drveta ili šperploče, na donju stranu njene donje ploće lijepim komad ultrapasa, radi boljeg i jednoličnijeg okretanja. Spojni vijak može doslovno biti bilo što između M8 i koliko god veliki vijak želite tamo imati! Isto tako, i ovdje umjesto "specijalne" matice može doći cjevćica nataknuta na vijak, odozgo pritegnut običnom ili krilnom maticom, pod koju svakako treba staviti veliku podložnu ploćicu.