Jednostavna all-sky kamera

Kumova slama proteže se preko cijele nebeske polukugle. Ova fotografija snimljena je sa jednog od rijetkih mjesta u Hrvatskoj (rt Kamenjak kod Pule) na kojem je nebo još relativno prirodno tamno, iako je svjetlosno onečišćenje Pule primjetno u donjem desnom uglu slike. Ekspozicija je bila 5 min. na F/4 i ISO 400, sa fiksnom kamerom.

Mnogi su impresionirani ovakvim fotografijama, ali rijetki su pokušali sami ih snimiti. Problem je, osim nalaženja dovoljno tamne lokacije, prilično skupi objektiv koji može preslikati 180o nebeskog svoda na detektor fotoaparata. Mnoge starije leće napravljene su za 35 mm film, i na manjim APS senzorima, koje ima većina današnjih digitalnih fotoaparata u amaterskim rukama, ne mogu dati cijelu sliku. Iako se pojavljuje sve više objektiva ove vrste za APS veličinu senzora, još uvijek su prilično skupi.

Kamere koje su relativno jeftino riješile ovaj problem pojavile su se još u davnim 20tim godinama prošlog stoljeća. One su konstruirane na principu ispupčenog (ponekad i udubljenog) zrcala u kojem se ogleda cijela nebeska polusfera, a ta slika se onda zabilježi kamerom sa običnim objektivom. Na istom principu rade i ispupčena zrcala na nepreglednim raskršćima, i sl.

Princip rada all-sky kamere sa ispupčenim zrcalom. Svjetlo zvijezda (i ostalih nebeskih objekata naravno) odbija se od zrcala prema kameri koja je opremljena svojim standardnim objektivom. Kamera zapravo gleda u sliku nebeskog svoda koju tvori ispupčeno zrcalo, a koja se prividno nalazi malo iza samog zrcala. Podešavanjem zakrivljenosti zrcala i udaljenosti kamere od njega postiže se da slika cijelog nebeskog svoda stane na senzor kamere. Pri tome objektiv treba izoštriti na sliku nebeskog svoda, a ne na beskonačnost, o čemu treba malo voditi računa kod odabira razmaka izneđu kamere i zrcala. Ona mora biti veća od najmanje udaljenosti na koju se objektiv kamere može izoštriti.

Mogu se koristiti i udubljena zrcala, ali će vidno polje biti ograničeno na oko 170o suprotnim rubom zrcala. Ispupčeno zrcalo nema ovaj problem, zapravo može preslikati skoro 360o vidnog polja. Ako ne vjerujete, samo pogledajte u božićnu kuglicu za bor!

Velika prednost ovakve konstrukcije je da zrcalo ne mora biti optički jako kvalitetno, što mnoga jeftina "zrcala" čini pogodnima za ovaj projekt. Uspješno su se koristili razno-razni predmeti, od jeftinih zrcala pa do poliranih ukrasnih kapa za kotače. Tih danas više nema, ali postoje poklopci za lonce koji su slične kvalitete! Ni točan oblik plohe nije toliko bitan, tako dugo dok je zrcalo dovoljno ispupčeno. Oblik plohe doduše mijenja distorziju uz rub slike, ali to kod ovakvih kamera i nije toliko bitno.

Kod ovakve konstrukcije zrcalo se postavlja na horizontalnu podlogu pa fotoaparat gleda u njega odozgo. To stvara potrebu za nekim držačem fotoaparata, vrlo često nekim laganim tronošcem, pa se i fotoaparat i njegov držač vide na slici, dajući tako karakterističan izgled slike za ovaj tip all-sky kamere.

Zrcalo tvori tzv. virtualnu sliku nebeskog svoda koja se nalazi iza samog zrcala. Tu sliku vidi fotoaparat, iako iza zrcala naravno nema ničega jer se svjetlo odbija od njega, zato naziv virtualna slika. Ta je slika zakrivljena, slijedeći otprilike zakrivljenost zrcala koje ju stvara. Ovo za posljedicu ima to da se objektiv mora izoštriti na prividnu udaljenost slike od fotoaparata, a ne na beskonačnost, da bi slika bila oštra. Potrebna udaljenost najlakše se odredi pokusom: stavimo zrcalo na tlo i odozgo gledamo u njega kroz tražilo fotoaparata. Kad se na rubu slike pojavi cijeli obzor, imamo potrebnu udaljenost, koju kasnije možemo malo i mijenjati ako probno snimanje kroz gotovu all-sky kameru pokaže da je to potrebno. Dobro je tu udaljenost povećati za desetak posto, što će malo smanjiti sliku na senzoru, ali i omogućiti da slika bude na senzoru čak i ako se fotoaparat kod montaže na tronožac malo nagne u neku stranu. Zakrivljenost virtualne slike može biti problem ako je udaljenost fotoaparata od zracala mala. Tada dubina oštrine (udaljenosti unutar kojih je slika oštra) objektiva može biti premala da oštro uhvati cijelu sliku. Ovo se može riješiti povećanjem udaljenosti fotoaparata od zrcala, ili zatvaranjem zaslona objektiva. Problem se obično javlja kod objektiva veće svjetlosne jakosti, oko F/2,8 ili manje.

Pokazalo se da su poklopci za lonce od nehrđajučeg čelika sasvim dobra zrcala za all-sky kameru. Potrebno je međutim da su relativno pravilno zakrivljeni, što sličnije kuglinoj plohi, to bolje. Ovo se može lako procijeniti od oka, ako gledamo poklopac u profilu držeći ga u ruci. Poklopci koji su lagano zakrivljeni, a tek blizu ruba se naglo savijaju prema dolje, nisu dobri. Tražimo poklopac koji ima relativno jednaku zakrivljenost po cijeloj svojoj površini. Ravni rub, ako postoji, ne smeta.

Ovo je slika iz profila poklopca koji je bio moj najbolji odabir. Poklopac je promjera 24 cm, i ima približno sferni oblik, kao što smo i željeli. Kad nađete ovakav, ili sličan, poklopac, pažljivo pregledajte ima li udubina, ispučenja, ili ogebotina, pa odaberite onaj primjerak koji najbolje izgleda. Ja sam svoj pronašao u velikom trgovačkom centru, i preporučam traženje u sličnim dućanima, jer specijalizirani dućani uglavnom imaju skuplje proizvode. A kako mi nećemo kuhati, debljina i kvaliteta čelika (tako dugo dok je uglačan do sjaja) nije nam bitna. Drška u sredini ne smeta, jer se obično može ukloniti, a ionako će biti prekrivena slikom kamere. Drške na rubu (srećom sve je manje modela s njima) ne smetaju, ali vire van i čine kameru nezgrapnijom.

Da ponovimo: gledajući poklopac u profilu, trebamo vidjeti približno konstantnu zakrivljenost (žuta kružnica). Oči su prilično dobre u takvim procjenama, čak i bez ikakvih pomagala, pa se možemo osloniti na njih. Zakrivljenost mora biti dovoljno velika (ova na slici je taman) da bi slika pokrila cijelu nebesku polukuglu. Provjerite i da li se drška u sredini može skinuti ili je trajno pričvršćena za poklopac.

Kod snimanja neba fotoaparat moramo na neki način držati na određenoj visini iznad zrcala. Postoji mnogo načina za to, pa odaberite onaj vama najjednostavniji. Mnogi fotografski tronošci imaju mogućnost držanja fotoaparata prema dolje (taj se položaj često koristi kod makrofotografije) pa poklopac jednostavno stavite na horizontalnu podlogu ispod takvog tronošca. Isto tako, od par drvenih daščica i letvica može se izraditi trajni nosač za fotoaparat, kao što je to onaj kod moje kamere, prikazane na slici ispod:

Poklopac leži na kružnom komadu šperploče (10 mm u ovom slučaju). Ako imate tanju, zalijepite dva komada zajedno. Tanji komadi se lakše režu, ako to radite ručnom pilom, pa to ima smisla. Fotoaparat leži na manjem krugu izrezanom od šperploče, sa rupom kroz koju prolazi objektiv fotoaparata, u sredini. Umjesto šperploče slobodno možete koristiti i neki drugi materijal, npr. lesonit, mediapan, plastiku i sl. Uzmite jednostavno ono što vam je pri ruci, ili što najmanje košta. Ovaj krug na potrebnoj udaljenosti od donje ploče drže tri drvene nogice, ove na slici su čak i prejake. Što tanje to bolje, 10x20 mm u presjeku je više nego dovoljno. Kako cijela konstrukcija kod snimanja treba stajati na horizontalnoj podlozi, uz jednu nogicu sam montirao malu kružnu libelu. Ni poklopac ni fotoaparat nisu posebno pričvršćeni, već samo leže na svojim mjestima. Ja sam naknadno ipak dodao metalni kutnik za koji se fotoaparat može pričvstiti standardnim vijkom, jer sam poznat po trapavosti i rušenju stvari oko sebe.

Sad još samo treba izoštriti sliku, što se najlakše napravi danju na objektima uz obzor, i početi snimati. Zapišite daljinu oštre slike na objektivu, tako da ju može uvijek jednostavno namjestiti prije snimanja.

Pogled odozgo na držač fotoaparata (kutnik koji je dodan sa strane pa se fotoaparat može vijkom učvrstiti za nosač).

Jednostavni način da se odredi potrebna udaljenost fotoaparata od zrcala je, kao što sam već napomenuo, da se poklopac stavi na tlo, pa se na njega gleda kroz fotoaparat koji držimo iznad njega. Pomicnjem fotoaparata gore-dolje ubrzo ćemo naći potrebnu udaljenost. Pomoćnik tu dobro dođe jer će puno lakše izmjeriti tu udaljenost nego mi sami, držeći fotoaparat jednom, a neki metar drugom rukom. Ako fotoaparat ima zoom leću (mnogi moderni fotoaparati dolaze s njima), možemo odrediti grubu udaljenost (recimo 70 cm) pa onda zumiranjem namjestiti željenu veličinu slike.

Ako niste potpuno sigurni, napravite vaš tronožac 10-15 cm višim. Puno je lakše skratiti nogice, ako se pokaže da je to potrebno, nego ih produžiti!

Kod snimanja izbjegavajte direktne refleksije ulične rasvjete ili drugih svjetala pod svaku cijenu. Poklopac ipak nije idealno zrcalo i svjetlo takvih jakih izvora raspršiti će se na njegovim ogrebotinama i pokvariti sliku, kao na donjem primjeru:

U tom slučaju zasjenite takve izvore svjetla pomicanjem kamere, postavljanjem neke kutije ili komada kartona na potrebno mjesto, i sl. Poliranje poklopca može se malo popraviti pomoću sretstva za poliranje (potražite sretstvo za poliranje inoxa ili kroma na odjelima auto kozmetike), ali sitne ogrebotine uvijek će biti prisutne. Donja slika pokazuje poboljšanje slike nakon što je kamera postavljena tako da ne vidi direktne izvore svjetla u okolini:

I na kraju, nekoliko podataka o mojoj kameri: visina tronošca (između dvije ploče) je 82 cm, promjer poklopca (bez vanjskog ruba) 22 cm. Koristio sam i poklopac od 24 cm, sa vrlo sličnim rezultatom, na istom nosaču. Ovo je stara all-sky kamera konstruirana za klasični 35 mm fotoaparat. Slika je odgovarajuće veličine uz 50 mm objektiv, i oštrina je dobra na F/2,8 iako sam često koristio F/4 radi nešto bolje oštrine. Ako se umjesto klasičnog fotoaparata stavi digitalni fotoaparat sa APS senzorom, potreban je 35 mm objektiv (ili zoom leća namještena na 35 mm), isto tako na F/4.

 


Natrag na glavnu stranicu


Zadnja promjena: 23.5.2024.